Ko zapravo kontroliše globalni dug

Globalni dug je poput ogromne, nevidljive mreže razvučene preko cijele planete, mreže koja povezuje države, banke, fondove, korporacije i institucije u jedan složen sistem međusobnih obaveza, očekivanja i zavisnosti. Kada se govori o dugu, ljudi zamišljaju države kao primarne aktere – kao da su one centar svega. Ali istina je da države u savremenoj finansijskoj arhitekturi nisu komandanti, nego samo najveći igrači na tabli čijim potezima često upravljaju oni koji stoje iza kulisa. Pitanje “ko kontroliše globalni dug” nije teorijsko pitanje, nego ključno za razumijevanje kako funkcioniše moć u modernom svijetu.

Da bi shvatio ko kontroliše dug, moraš prvo razumjeti da dug nije samo obaveza – dug je instrument uticaja. Onaj ko posuđuje novac, dobija pravo da diktira uslove. Onaj ko drži obveznice neke države, ima moć da utiče na njeno ponašanje, ekonomsku politiku i budućnost. Zato je kontrola nad dugom mnogo važnija od same visine duga. Države se zadužuju, ali ne kod sebe – nego kod nekoga. A taj “neko” je uvijek mnogo organizovaniji, koncentrisaniji i moćniji nego široka javnost misli.

Globalni dug je koncentrisan u rukama nekoliko ključnih aktera. Prvi, najkrupniji i najuticajniji su velike centralne banke. Federalne rezerve Sjedinjenih Država, Evropska centralna banka, Banka Japana, Banka Engleske – to su institucije koje svojim bilansima određuju tokove kapitala, kamatne stope i ukupnu cijenu zaduživanja. Kada Fed kupuje američke državne obveznice, on direktno kontroliše najveći dug na svijetu. Kada Japan kupuje vlastiti dug, on de facto kontroliše kamatne stope i vještački održava finansijski sistem stabilnim. Centralne banke ne samo da kupuju dug, nego i određuju koliko će biti skup ili jeftin za ostatak svijeta.

Drugi veliki kontrolori globalnog duga su međunarodne finansijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Oni formalno nastupaju kao pomagači zemljama u krizi. Ali svaki njihov kredit dolazi sa “reformskim paketima”, uslovima koji direktno mijenjaju državne zakone, budžete, privatizacije i ekonomski pravac. Ove institucije ne kupuju dug na tržištu – one kreiraju uslove pod kojima države mogu da prežive. U suštini, oni kontrolišu političke odluke putem finansijskih instrumenata.

Treći stepen kontrole dolazi od velikih investicionih fondova i korporativnih finansijskih giganta. BlackRock, Vanguard, Fidelity, State Street i slični fondovi zajedno kontrolišu trilione dolara i posjeduju značajne dijelove državnih i korporativnih obveznica širom svijeta. Kada fond veličine BlackRocka odluči da smanji izloženost nekoj zemlji, ta država osjeća posljedice u roku od nekoliko sati – raste kamatna stopa, valute se uznemire, investitori paniče. Ove institucije djeluju tiho, bez političkih poruka i medijskih nastupa, ali njihovi portfelji oblikuju globalno tržište.

Četvrti nivo kontrole predstavljaju velike banke – JP Morgan, Goldman Sachs, Citigroup, Deutsche Bank, HSBC i druge. One ne samo da učestvuju u kupovini duga, nego učestvuju i u kreiranju emisija, strukturiranju obveznica, ocjenjivanju rizika i savjetovanju vlada. Njihovi analitički izvještaji, ocjene kreditnog rejtinga i procjene rizika mogu promijeniti tok jedne ekonomije. Kreditni rejting nije samo ocjena – to je alat moći. Loš rejting znači skuplje zaduživanje, a skuplje zaduživanje znači veća zavisnost od kreditora.

Ne treba zaboraviti ni suverene fondove država poput Norveške, Katara, UAE, Kine i Saudijske Arabije. Ovi fondovi posjeduju stotine milijardi u dugovima drugih država. Kada kineski fondovi drže značajan dio američkog ili evropskog duga, to postaje geopolitičko pitanje, a ne samo finansijsko.

Na kraju, postoji i peti, najtiši, ali najopasniji kontrolor – tržišni sentiment. To je psihologija mase, kolektivna percepcija rizika koja se mijenja brže nego što vlade i institucije mogu reagovati. Kada tržište izgubi povjerenje u neku zemlju, niko više ne želi da kupi njen dug, bez obzira na kamatu. To se desilo Grčkoj 2010., Argentini nebrojeno puta, Turskoj, Libanu i mnogim drugima. U tom trenutku, država gubi finansijsku suverenost i postaje podređena volji kreditora i institucija koje se pojavljuju kao “spasioci”.

Kada shvatiš ko kontroliše globalni dug, shvatiš i ko kontroliše smjer svjetske ekonomije. Shvatiš da države nisu slobodne u onoj mjeri u kojoj se predstavljaju. Shvatiš da vlade donose odluke u okviru uslova koje diktiraju kreditorski centri moći. Shvatiš da ekonomija nije tržište ideja, nego tržište kapitala. I shvatiš zašto je alternativni finansijski sistem – Bitcoin, decentralizacija, blockchain – za neke prijetnja, a za druge jedini izlaz.

Dug je nevidljiva sila. Ne vidiš ga na ulici, ne čuješ ga na vijestima na način na koji bi trebalo, ali on upravlja svime – od kamata koje plaćaš na kredit, preko cijena goriva i hrane, do političkih odluka tvoje zemlje. Onaj ko kontroliše dug, kontroliše sistem. A taj sistem – nije narod.