Kada danas posmatramo svijet kriptografije, digitalnog novca i borbe između privatnosti i kontrole, lako je pomisliti da se sve to desilo iznenada – pojavom interneta, Bitcoina ili moderne tehnologije. Međutim, istina je mnogo dublja i, što je još važnije, mnogo starija.
Ono što danas živimo nije nastalo preko noći. To je rezultat višedecenijskog sukoba, pregovora i tihog oblikovanja odnosa između nauke, države i slobode pojedinca.
U samom srcu tog sukoba nalazi se jedna ključna tačka – kriptografija.
Nauka koja je postala pitanje moći
Kada admiral Inman govori o „drugom izvoru tenzije“, on zapravo otvara vrata jednoj suštinskoj istini koju većina ljudi nikada ne vidi.
Postoje oblasti znanja koje nisu samo naučne. One su strateške.
Nuklearno oružje je očigledan primjer. Tu nema dileme. Država ima potpunu kontrolu, jer je potencijal razaranja apsolutan i ne postoji slobodno tržište koje bi takvu tehnologiju moglo distribuirati.
Ali onda dolazimo do kriptografije.
I tu stvari postaju zanimljive.
Kriptografija nije oružje u klasičnom smislu. Ona je matematika. Ona je logika. Ona je način da zaštitiš informaciju.
Ali upravo zbog toga – ona je i moć.
Razlika između nuklearnog oružja i kriptografije je suštinska. Nuklearno oružje je centralizovano. Kriptografija ima potencijal da bude decentralizovana.
I upravo tu nastaje problem.
Tržište koje država ne može potpuno kontrolisati
Za nuklearno oružje ne postoji tržište. Ne postoji firma koja prodaje nuklearne bombe privatnim licima.
Ali za kriptografiju postoji.
Banke je koriste. Korporacije je koriste. Privatne kompanije je razvijaju. Softverske firme je implementiraju. Pojedinci je mogu koristiti.
To znači da kriptografija izlazi iz okvira državne kontrole i ulazi u slobodno tržište.
A kada nešto što ima stratešku vrijednost uđe na tržište – dolazi do sudara interesa.
Država želi kontrolu.
Naučnici žele slobodu.
Tržište želi profit.
Pojedinac želi privatnost.
To nije tehnički problem. To je civilizacijski sukob.
Dijalog koji nikada nije bio samo naučni
Kada Inman govori o „dijalogu između naučnika i države“, to zvuči kao akademska rasprava.
Ali u stvarnosti, to je bio pokušaj da se definišu granice slobode.
Koliko znanja smije biti javno?
Ko odlučuje šta je opasno?
Da li matematika može biti zabranjena?
To su pitanja koja su se postavljala još prije nego što je internet postao globalan.
Država je jasno vidjela opasnost.
Ako kriptografija postane dostupna svima, tada komunikacija može postati neprobojna. Tada nadzor postaje otežan. Tada moć prelazi iz centralnih institucija u ruke pojedinaca.
Zato Inman otvoreno izražava zabrinutost.
Ne zbog same nauke.
Već zbog njenog potencijala.
Strah od „previše slobodnog znanja“
Ključna rečenica u ovom dijelu teksta nije direktna zabrana.
To je strah.
Strah da „neselektivno objavljivanje“ može dovesti do toga da znanje dođe u ruke „pogrešnih“.
Ali tu dolazimo do jednog dubljeg pitanja.
Ko određuje ko su „pogrešni“?
U kontekstu Hladnog rata, odgovor je bio jasan – druge države, protivnici, neprijatelji.
Ali u širem kontekstu, odgovor postaje mnogo složeniji.
Jer ista kriptografija koja može zaštititi državu – može zaštititi i pojedinca od države.
I tu se ravnoteža počinje lomiti.
Ono što se zapravo gradilo
Ako hladne glave analiziramo ovaj tekst iz 1982. godine, vidimo nešto što tada možda nije bilo očigledno.
Nije se radilo samo o zaštiti informacija.
Radilo se o postavljanju temelja za budući odnos između:
– slobode i kontrole
– privatnosti i nadzora
– tržišta i države
– pojedinca i sistema
Kriptografija je bila poligon na kojem se taj odnos testirao.
I ono što je tada izgledalo kao tehničko pitanje – danas je postalo centralno pitanje digitalnog društva.
Od kriptografije do Bitcoina
Ako ovaj tekst posmatraš iz današnje perspektive, postaje jasno da su temelji za Bitcoin i cijelu kripto industriju postavljeni mnogo ranije.
Borba za slobodnu kriptografiju je bila prva linija fronta.
Cypherpunksi su kasnije samo nastavili ono što je već započeto – ideju da matematika može biti alat slobode.
Bitcoin nije nastao iz vakuuma.
On je rezultat decenija razmišljanja, sukoba i razvoja ideja.
Ideja da pojedinac može imati kontrolu nad svojim novcem bez posrednika ne bi bila moguća bez prethodne borbe za slobodnu kriptografiju.
Zaključak koji većina ne vidi
Ovaj tekst iz 1982. godine nije samo istorijski dokument.
On je upozorenje.
Pokazuje da su ključne borbe današnjice – privatnost, digitalni novac, decentralizacija – bile prepoznate mnogo ranije.
I što je još važnije, pokazuje da ništa od ovoga nije slučajno.
Decenijama se gradila infrastruktura.
Ne samo tehnička.
Već ideološka.
Danas živimo u trenutku kada se ta infrastruktura koristi.
Pitanje više nije šta je kriptografija.
Pitanje je ko kontroliše njenu upotrebu.
I još važnije – da li je kontrola uopšte moguća.
Jer kada znanje jednom izađe u svijet, ono više ne pripada nikome.
A to je možda najveća promjena koju moderna civilizacija još uvijek pokušava da shvati.
⸻
Prevod originalnog teksta!
Autorska prava © 1982 McGraw-Hill, Inc.
Aviation Week and Space Technology
8. februar 1982
Klasifikovanje nauke: Vladin prijedlog…
Autor: admiral Bobby R. Inman, USN, zamjenik direktora Centralne obavještajne agencije
Postoji preklapanje između tehničkih informacija i nacionalne bezbjednosti, što neizbježno stvara tenziju. Ta tenzija proizilazi iz želje naučnika za nesputanim istraživanjem i objavljivanjem, s jedne strane, i potrebe savezne vlade da zaštiti određene informacije od potencijalnih stranih protivnika koji bi ih mogli iskoristiti protiv države, s druge strane. Obje sile su snažne, pa ne treba da čudi što je pronalaženje funkcionalne i pravedne ravnoteže između njih izuzetno teško. Ipak, ta ravnoteža je neophodna, jer moramo istovremeno štititi državu i štititi prava pojedinaca – naučnika, kako u ulozi akademika, tako i građana.
Ova tenzija je još izraženija kada su naučnici direktno zaposleni u saveznoj vladi ili rade za nju indirektno, u svojim institucijama, koristeći državna istraživačka sredstva. Dio tog rada odnosi se na teme koje direktno utiču na bezbjednost države, poput odbrane, diplomatije i obavještajnih aktivnosti.
Postoje slučajevi u kojima je došlo do snažne interakcije između nauke i nacionalne bezbjednosti. Jedan od najočiglednijih primjera je Projekat Manhattan tokom Drugog svjetskog rata, u kojem su stvorena i testirana prva nuklearna oružja. Drugi primjer je razvoj „nacionalnih tehničkih sredstava“ za praćenje poštovanja međunarodnih sporazuma o kontroli naoružanja.
Nauka i nacionalna bezbjednost imaju simbiotski odnos – svaka koristi interese, zabrinutosti i doprinose one druge. S obzirom na dugu istoriju tog odnosa, tvrdnja da nauka može ili treba biti potpuno odvojena od pitanja nacionalne bezbjednosti, ili da ta pitanja ne bi trebalo da utiču na „naučnu slobodu“, djeluje površno i neodrživo.
Potreba za zaštitom određenih informacija u današnjem svijetu, odnosno za tajnošću, očigledna je svakom objektivnom posmatraču. Zaštita informacija neophodnih za očuvanje društva i vođenje međunarodnih odnosa mora postojati. Unutar savezne vlade postoji sistem uspostavljen izvršnim nalogom kojim se procjenjuje potencijalna šteta ako određene informacije dospiju u ruke stranih neprijatelja. Na osnovu te procjene, pristup tim informacijama se kontroliše kako bi se spriječilo njihovo otkrivanje – bilo kroz javno objavljivanje ili putem tajnih aktivnosti stranih obavještajnih službi.
I ne treba imati iluzija – strane obavještajne službe, kao i drugi organi stranih država, aktivno prikupljaju sve vrste informacija u SAD-u. Tehnički podaci su visoko na listi prioriteta svake ozbiljne obavještajne službe – i to s dobrim razlogom.
Sjedinjene Američke Države su lider u mnogim, ako ne i većini tehničkih oblasti, a tehnički podaci mogu značajno ojačati međunarodnu poziciju jedne države. Sa stanovišta štete po nacionalne interese, malo je važno da li su ti podaci kopirani iz stručnih časopisa u biblioteci ili ih je nekom stranom agentu dobrovoljno dao član društva.
Drugi izvor tenzije javlja se kada naučnici, potpuno nezavisni od savezne vlade, istražuju oblasti u kojima država ima očiglednu i ključnu ulogu za društvo u cjelini. Jedan primjer je dizajn naprednog oružja, posebno nuklearnog. Drugi je kriptografija. Iako su nuklearno oružje i kriptografija u velikoj mjeri zasnovani na teorijskoj matematici, ne postoji javno tržište za nuklearno oružje. Međutim, tržište za kriptografske koncepte i opremu za zaštitu poslovne komunikacije itekako postoji.
Istraživanja u oblasti kriptografije su tema koja me dugo i posebno interesuje. Dok sam bio direktor Nacionalne sigurnosne agencije, pokrenuo sam dijalog kako bi se pronašao zajednički jezik između naučne slobode i nacionalne bezbjednosti u vezi sa kriptografijom. U taj dijalog uloženo je mnogo truda – i od strane naučnika i od strane državnih službenika – i smatram da su dosadašnji rezultati razumni i pravedni. Ipak, i dalje sam zabrinut da bi neselektivno objavljivanje rezultata takvih istraživanja moglo dospjeti u ruke stranih vlada i time izazvati nepovratnu i nepotrebnu štetu po nacionalne interese SAD-a.
Postoje i druge oblasti u kojima objavljivanje određenih tehničkih informacija može negativno uticati na nacionalnu bezbjednost. Tu spadaju računarstvo, elektronska oprema i tehnike, laseri, projekcije prinosa u poljoprivredi i proizvodni procesi.
Treba napomenuti i to da opšte tvrdnje naučnika o apsolutnoj naučnoj slobodi djeluju pomalo neiskreno kada se uzme u obzir da akademska zajednica redovno prihvata ograničenja koja dolaze od privatnih, korporativnih finansijera. Na primjer, naučnici nemaju ozbiljan problem sa zabranama objavljivanja koje proizlaze iz zaštite poslovnih tajni kompanija. Negativna reakcija na ograničenja koja dolaze od države, kada je riječ o nacionalnoj bezbjednosti, izgleda da proizlazi iz činjenice da ograničenja dolaze od vlade, a ne od korporacija. To bi značilo da su komercijalni interesi važniji od nacionalne bezbjednosti – s čime se snažno ne slažem.
Naučnici i inženjeri su izuzetno doprinijeli društvu, kako u miru, tako i u ratu. Ključne osobine nauke – slobodno istraživanje i objavljivanje rezultata radi provjere i opšte koristi – od suštinske su važnosti za njen razvoj. I nacionalna bezbjednost i ekonomski razvoj u velikoj mjeri zavise od tih principa. Ograničenja u nauci i tehnologiji treba razmatrati samo iz najozbiljnijih razloga.
Međutim, nigdje u naučnom etosu ne stoji da ograničenja ne mogu ili ne smiju postojati kada su potrebna. Naučnici se ne mogu osloboditi društvene odgovornosti samo zato što se bave naukom. Društvo je vremenom prepoznalo da određene vrste istraživanja mogu ugroziti cjelinu i uvelo ograničenja – bilo direktno, bilo kroz etičke standarde.
Često se može čuti stav da objavljivanje ne treba ograničavati jer „vlada nije dokazala svoju tvrdnju“. Ovakvo razmišljanje je kružno i nerazumno. Ono proizlazi iz nepovjerenja prema državnim institucijama. Međutim, detalji koji objašnjavaju zašto određene informacije moraju biti zaštićene često su još osjetljiviji od samih tehničkih podataka. Njihovo objavljivanje bi direktno štetilo nacionalnim interesima. Javna rasprava o povjerljivim informacijama koje stoje iza takvih odluka nije ni praktična ni moguća.
S druge strane, činjenica je da u današnjem sistemu postoje mehanizmi nadzora – posebno kroz Kongres – koji omogućavaju kontrolu i preispitivanje odluka izvršne vlasti u bezbjednom okruženju. Iako je tačno da je vlada u prošlosti pravila greške, postojanje tih mehanizama pokazuje da sistem nije bez kontrole.
Važno je naglasiti i da zaštita informacija ne traje zauvijek. Državni sistem, iako konzervativan i nesavršen, ipak funkcioniše. Povjerljive informacije se vremenom deklasifikuju. Na primjer, ogromna količina podataka iz Drugog svjetskog rata, uključujući vrlo osjetljive obavještajne informacije, danas je javno dostupna. Takođe, značajan razvoj računarstva u SAD-u potekao je iz projekata koji su prvobitno bili tajni i finansirani od strane države.
U našem društvu postoji legitimna potreba da istorija – bilo politička ili naučna – na kraju bude dostupna, čak i ako to znači da se objavljivanje i priznanje moraju odgoditi zbog bezbjednosnih razloga.
Umjesto sukoba između nauke i nacionalne bezbjednosti, vjerujem da postoji pametniji put. Taj put je zajedničko traženje rješenja. Jedan mogući balans mogao bi biti uvođenje procjene potencijalne štete po državu kao dijela procesa stručne recenzije – i prije početka istraživanja i prije objavljivanja rezultata. Detalji takvog sistema bi morali biti razrađeni, ali saradnja je svakako bolja opcija od konflikta.
Takav sistem treba da ima za cilj da istovremeno spriječi štetu po nacionalnu bezbjednost i da ne nameće nerazumna ograničenja nauci. A kada su ograničenja neophodna, potrebno je obezbijediti brze procedure za žalbe, reviziju i adekvatnu kompenzaciju.
Jedan primjer takvog pristupa jeste model koji je predložila Public Cryptography Study Group. Nije lako pronaći rješenja koja će zadovoljiti potrebe i nauke i bezbjednosti, ali vjerujem da je to neophodno prije nego što dođe do ozbiljne štete koja bi mogla navesti državu na pretjeranu reakciju.
⸻
Originalni tekst:
Copyright 1982 McGraw-Hill, Inc.
Aviation Week and Space Technology
February 8, 1982
Classifying Science: A Government Proposal…
by Adm. Bobby R. Inman, USN, Deputy Director, Central Intelligence Agency
There is an overlap between technical information and national security,
which inevitably produces tension. This tension results from the scientist’s
desire for unconstrained research and publication, on the one hand, and the
federal government’s need to protect certain information from potential foreign
adversaries who might use that information against this nation. Both are
powerful forces, thus it should not be a surprise that finding a workable and
just balance between them is quite difficult. But finding this balance is
essential, for we must simultaneously protect the nation and protect the
individual rights of scientists–both as academicians and citizens.
This tension is accentuated when scientists are employed by the federal
government directly, or work for the government indirectly in their own offices
with federal research funds. Some of this work is done on subjects that
directly affect the nation’s security–e.g., its defense, diplomacy and
intelligence efforts.
There are cases where interplay has occurred between science and the
national security interests. One of the most obvious, of course, is the
Manhattan Project of World War 2 in which the first nuclear weapons were
created and tested. Another is the development of “national technical
means” to monitor foreign compliance with international arms control
accords.
Science and national security have a symbiotic relationship–each
benefitting from the interests, concerns and contributions of the other. In
light of the long history of that relationship, the suggestion is hollow
that science might (or should somehow) be kept apart from national security
concerns, or that national security concerns should not have an impact on
“scientific freedom.”
The need in today’s world for protection of some information, for secrecy is
clear–I believe–to any fair observer. Protection of the information necessary
to safeguard our society, and to conduct our international affairs, must occur.
Within the federal government, there is a system established by Executive Order
to assess the expected damage, should certain information come into the
hands of foreign enemies, and–based on that assessment–to control access
to that information so as to prevent any such exposure. This exposure
potentially could occur through public release of the data, or from the
successful clandestine activities of the agents of foreign intelligence
services.
And we should make no mistake, foreign intelligence services–among other
entities of foreign governments–are collecting all types of information in the
U.S. Specific data on technical subjects are high on the wanted list of every
major foreign intelligence service and for good reason.
The U.S. is a leader in many–if not most–technical areas, and technical
data can enhance a nation’s international strength. In terms of harm to the
national interest, it makes little difference whether the data are copied from
technicaljournals in a library or given away by a member of our society to an
agent of a foreign power.
A different source of tension arises when scientists, completely separate
from the federal government, conduct research in areas where the federal
government has an obvious and preeminent role for society as a whole. One
example is the design of advanced weapons, especially nuclear ones. Another is
cryptography. While nuclear weapons and cryptography are heavily dependent
on theoretical mathematics, there is no public business market for nuclear
weapons. Such a market, however, does exist for cryptographic concepts and gear
to protect certain types of business communications.
Research into cryptography is an area of special, longstanding concern to
me. When I was director of the National Security Agency, I started a
dialogue to find a common ground regarding cryptography between
scientific freedom and national security. Considerable effort has gone into
that dialogue, by both scientists and public servants, and I think the
results so far have been reasonable and fair. Cryptologic research in the
business and academic arenas, no matter how useful, remains redundant to
the necessary efforts of the federal government to protect its own
communications. I still am concerned that indiscriminate publication of the
results of that research will come to the attention of foreign governments
and entities and, thereby, could cause irreversible and unnecessary harm to
U.S. national security interests.
There are, in addition, other fields where publication of certain technical
information could affect the national security in a harmful way. Examples
include computer hardware and software, other electronic gear and techniques,
lasers, crop projections and manufacturing procedures.
I think it should also be pointed out that scientists blanket claims of
scientific freedom are somewhat disingenuous in light of the arrangements that
academicians routinely make with private, corporate sources of funding. For
example, academicians do not seem to have any serious difficulty with
restrictions on publications that arise from a corporate concern for trade
secret protection. The strong negative reaction from some scientists, over the
issue of protecting certain technical information for national security
reasons, seems to be based largely on the fact that the federal government,
rather than a corporation, is the source of the restriction. Yet this would
presume that the corporate, commercial interests somehow rise to a higher
level than do national security concerns. I could not disagree more
strongly.
Scientists and engineers have served our society spectacularly in peace and
war. Key features of science–unfettered research, and the publication of the
results for validation by others and for use by all mankind–are essential to
the growth and development of science. Both our national security and our
economic development rely heavily on these features. Restrictions on
science and technology should only be considered for the most serious of
reasons.
But nowhere in the scientific ethos is there any requirement that
restrictions cannot or should not, when necessary, be placed on science.
Scientists do not immunize themselves from social responsibility simply because
they are engaged in a scientific pursuit. Society has recognized over time that
certain kinds of scientific inquiry can endanger society as a whole and has
applied either directly, or through scientific/ethical constraints,
restrictions on the kind and amount of research that can be done in those
areas.
One sometimes hears the view that publication should not be restrained
because “the government has not made its case,” almost always referring to the
absence of specific detail for public consumption. This reasoning is circular
and unreasonable. It stems from a basic attitude that the government and its
public servants cannot be trusted. Specific details about why information must
be protected are more often than not even more sensitive than the basic
technical information itself. Publishing examples, reasons and associated
details would certainly damage the nation’s interests. Public review and
discussion of classified information which supports decisions is not
feasible or workable.
In contrast, it is a fact that in today’s world congressional reviews of
sensitive Executive Branch decisions are feasible and workable. The existcnce
and the processes of such reviews are intentional. I do not think it is harmful
to recognize that the federal government–particularly its intelligence
agencies–have in fact made mistakes in the past on occasion, and suspicion of
the actions of the federal government in this regard is understandable if not
always supportable.
The dominant fact of this new decade is that there now exists in the
Congress a forum where assertions by the government of secrecy needs can
and have been challenged and examined in a properly secure environment.
I recognize that there is concern in some circles that the suspension of
publication of some information, for national security reasons, means that such
information will never be published. The fact is, however, that national
security concerns to protect information will not–and do not–last
forever. The federal government’s structure and procedures, though
conservative and imperfect, do work. Sensitive information does get
released in due course.
The Executive Order I mentioned earlier, which requires protection of
information through classification, also requires the eventual declassification
of that same information. For example, voluminous classified data from
World War 2 have been declassified and released–including intelligence
materials that had extraordinary sensitivity when they were acquired. Much
of the stimulating effort for computer scicnce in this country came from
government sponsored and controlled classified activity.
There is in our society a legitimate need and desire which I accept that
history, whether political or scientific, will be served eventually–even if
national security requires that public disclosure, and personal recognition,
have to be postponed.
Rather than a confrontation between national security and science, I believe
that a wiser course is possible and that our joint search for that course
ought to be one of our goals. A potential balance between national security
and science may lie in an agreement to include in the peer review process
(prior to the start of research and prior to publication) the question of
potential harm to the nation. The details of such a system would have to be
resolved, of course, but cooperation will be better for all of us than
confrontation.
Included in such a system should be goals to simultaneously preclude harm to
U.S. national security and to impose no unreasonable restrictions on scientific
research, publication or the use of the results. And when restrictions are
judged necessary, speedy procedures for appeals, review and appropriate
compensation should be included.
One example of this type of process is that recommended in the Public
Cryptography Study Group. It is not easy to create workable and just
solutions that will simultaneously satisfy the wide-ranging needs of
national security and science, but I believe it is necessary before significant harm does occur which could well prompt the federal government
to overreact.
Petar Miljić – Finansije za narod
👉 Znanjem protiv hajpa – uvijek sigurniji put!
🌐 Posjeti nas: https://kriptoentuzijasti.io
💬 Pridruži se zajednici: https://discord.gg/kriptoentuzijasti
🐦 Prati nas na X-u: https://twitter.com/k_entuzijasti
🧠💡 Ne zaboravite: budućnost se ne gradi kad svi već znaju za nju – već onda kad je vide samo rijetki.
🔥 Budućnost pripada onima koji misle dugoročno. 🔥
Jedno je sigurno – budućnost kripta neće biti dosadna!
Više edukativnih članaka možete pronaći na našoj web stranici kanalu i diskord platformi!
Ako vam se sviđa ono što čitate, podijelite članak na društvenim mrežama i pomozite nam širiti finacijsku slobodu i kripto znanje. Zajedno gradimo svijet financija i kripta!
#crypto #Bitcoin #KASPA #HBAR #XRP #RENDER #NEXO #BulRan2032
