O čemu razmišljam i što me muči?
Dobar dan, dragi prijatelji,
Želim da se malo osvrnem i da podijelim razmišljanja koja mi već duže vremena stoje u glavi, a u posljednje vrijeme sve češće i u stomaku. Ovo nije tekst koji je nastao da bi se “uhvatio val”, da bi se skupljali lajkovi ili da bi se nekome prodala priča. Ovo je moj lični zapis, onako kako bih ga rekao uživo, uz kafu, uz čaj, uz rakiju, uz more ili u garaži dok se suši auto nakon pranja. Pišem bez bilješki iz glave, jer mi je važno da ostane prirodno i iskreno.
Prije svega, veliko hvala svima koji čitaju, dijele, komentiraju i podržavaju. Znam da su teme koje otvaram provokativne. Znam da nemam “standardno mišljenje” i da ne idem nizvodno sa strujom. To znači da svako tko dijeli moje tekstove u sebi potpisuje i mogućnost da mu neko kaže: “Što dijeliš ovo, vidiš li ti što piše?”, “Ma to su teorije zavjere”, “To nije moj pogled na svijet.” I baš zato, dvostruko poštovanje za ljude koji imaju kičmu da čuju drugačiji ugao, čak i kad se s njim ne slažu.
U ovom tekstu želim da dotaknem tri velike teme
Želim da kažem gdje ja vidim Bitcoin i kripto generalno u naredne četiri godine, ne kroz cijenu, nego kroz odnos moći.
Želim da objasnim zašto Kaspu vidim kao nešto što ima smisla u svakodnevnoj slobodi, a ne samo kao još jednu “šansu za profit”.
Želim da otvorim priču o onome što dolazi kroz CBDC-ove, nadzor, ograničenje gotovine i sve ono što se u Evropi, a i šire, gura pod riječima “modernizacija” i “sigurnost”.
I želim da postavim jedno pitanje koje sve češće čujem u Švajcarskoj, Austriji, Njemačkoj: kad ljudi pričaju o poslu i poduzetništvu, više ne pričaju o tome šta grade, nego o tome kako i gdje da odu. Kako da se sklone. Kako da se spasu. To je strašan znak vremena. To je alarm. Kad zdravi, radni ljudi počnu razmišljati kao da su zarobljeni, a ne kao da su slobodni građani, onda je nešto duboko puklo u temelju.
Cijena Bitcoina je šum, pitanje je moć
Hajde da odmah skinemo jednu stvar s vrata: cijena Bitcoina je u ovom trenutku sekundarna. Može biti 30.000, 60.000, 100.000, 150.000. Može i sutra pasti i sutra skočiti. To je tržište, psihologija, likvidnost, fondovi, derivati, narativi i gomila ljudi koji gledaju grafikon kao da iz njega mogu pročitati sudbinu.
Pravo pitanje je: gdje je Bitcoin za četiri godine?
Ne u smislu “koliko vrijedi”, nego u smislu “koliko je dozvoljen”, “koliko je slobodan”, “koliko je pod kontrolom”, “koliko je pretvoren u alat nečijih strategija”.
Ja vidim tri realna scenarija.
U prvom scenariju Bitcoin se probija, postaje globalno prihvaćen, postaje digitalno zlato, možda čak i iznad zlata. Priča o “tvrdoći” dobiva puni smisao. Ograničena ponuda, 21 milion, a realno manje u opticaju jer dio je izgubljen, dio je zaključan, dio je nedostupan. Ljudi vole da govore o 14 do 16 miliona “aktivnih” jedinica. Tu ima prostora za raspravu, ali poenta je ista: ponuda je mala, potražnja može biti ogromna.
Ali sada dolazi ono što mnogi ne vole čuti.
Ako se to zaista desi, mislite li da će se moć povući kao gospodin, skinuti šešir i reći: “Bravo narode, pobijedili ste”?
U povijesti se moć nikad ne ponaša tako
Ljudi se ubijaju zbog nafte, zlata, resursa, ruta, teritorija. Moćne države ne gube mirno. Elita ne dijeli mirno. Ne zato što su svi gore “demonizovani”, nego zato što je to priroda sistema moći: kad nešto postane strateški resurs, ono postaje pitanje kontrole, a ne “slobodnog tržišta”.
I tu dolazimo do najnezgodnijeg dijela: ako Bitcoin postane “previše vrijedan”, on postaje i “previše zanimljiv”.
I sad se vraćam na jednu povijesnuu lekciju koju Bitcoineri često preskaču: kad je država odlučila da uzme zlato, ljudi nisu uspjeli da ga sakriju onako kako danas mnogi misle da će sakriti digitalnu imovinu. Ako Bitcoin zaista postane globalno digitalno zlato, sa ograničenom ponudom i ogromnom vrijednošću, pitanje nije hoće li izazvati reakciju država, nego kada i kako. Ljudi često zaboravljaju da su 1933. godine u SAD-u građanima oduzete zlatne rezerve. To se desilo u vrijeme bez interneta, bez digitalnih tragova, bez KYC-a, bez burzi. I opet – zlato nije moglo biti sakriveno.
Netko će reći: “Ali ja imam seed phrase, ja sam nedodirljiv.”
A ja pitam: otkud tolika arogancija da misliš da ljudi nisu mogli sakriti zlatne poluge, a ti možeš sakriti nešto što si u ogromnom broju slučajeva kupio preko burze, uz KYC, uz bankovni transfer, uz digitalni trag, uz ime, prezime, IP, uređaj, identitet?
Priča o pritisku, zakonima, porezima
Ovo nije priča o “specijalnoj jedinici koja dolazi na vrata” u filmskom smislu. Ovo je priča o pritisku, zakonima, porezima, dokazivanju porijekla, “amnestijama” koje nisu amnestije, ucjenama kroz sistem, zamrzavanju računa, kaznama, i onom najopasnijem: društvenom mehanizmu prijavljivanja.
Mi već živimo u vremenu u kojem ljudi javno pričaju o svojoj imovini, o svojim coinima, objavljuju portfolije, hvale se, prepiru se na mrežama. Vještačka inteligencija danas može pretraživati godine objava i povezivati identitete. A već se ozbiljno priča o širem nadzoru komunikacija, o “sigurnosti”, o “sprečavanju kriminala”.
I onda neko misli da će komšija, koji je već pokazao spremnost da prijavi komšiju zbog potpuno običnih stvari, sutra šutjeti ako zna da imaš nešto što sistem u tom trenutku smatra “strateškim resursom”?
To je, po meni, pogrešna procjena ljudske prirode. Ne zato što su ljudi nužno zli, nego zato što su uplašeni, zbunjeni, i često vođeni potrebom da budu “na pravoj strani”.
U drugom scenariju Bitcoin ne postaje “slobodni pobjednik”, nego postaje “institucionalni instrument”. To već gledamo kroz ETF-ove, custodian modele, derivate, papirne verzije, obećanja o rezervama, tržišta koja se kreću više po pravilima fondova nego po pravilima naroda.
I tu dolazimo do pojma koji ljudi ne vole: papirni Bitcoin.
Kao što je zlato decenijama imalo papirne derivatne verzije, tako i Bitcoin može postati tržište gdje ima više obećanja nego stvarne isporuke. Ljudi misle da posjeduju, a zapravo posjeduju potraživanje. I kad dođe kriza, shvate da potraživanje nije isto što i posjed.
U trećem scenariju Bitcoin ne bude zabranjen, ali bude toliko reguliran i uslovljen da postane praktično “dozvoljena imovina” za one koji imaju “čiste papire”, “dopuštene izvore” i “odobrene tokove”.
I sad dolazimo do moje suštine: ja vjerujem u Bitcoin, ali se iskreno nadam da neće postati prevelik prebrzo, jer tada problemi postaju preveliki. Ne zato što ne volim pobjedu, nego zato što znam kako sistem reagira kad izgubi kontrolu nad nečim velikim.
Bitcoin nije magija, privatnost je disciplina
Još jedna stvar koja me muči je romantizacija privatnosti.
Da, Bitcoin može biti privatan ako osoba zna šta radi. Ali koliko je takvih ljudi? Koliko njih zaista razumije digitalnu higijenu, minimizaciju traga, sigurnost uređaja, oprez sa društvenim mrežama, samostalni node, oprez sa KYC tokovima?
Većina ljudi danas živi u telefonu. Telefon nije alat, telefon je ekosistem. A ekosistem je dizajniran da bilježi, prati, profilira, predviđa.
Kad čujem samouvjerenost “mene nitko ne može dirati”, ja se ne divim, ja se zabrinem. Jer samouvjerenost bez discipline je najbrži put u grešku.
Zašto Kaspa u ovoj priči ima posebno mjesto
Sad da prijeđem na Kaspu, jer tu osjećam da mnogi promaše poentu.
Bitcoin je zamišljen kao peer-to-peer digitalni novac. To jasno piše u Satoshijevom whitepaperu. Novac čovjeku, bez posrednika. Međutim, u praksi, Bitcoin danas to više nije. Postao je digitalno zlato, skladište vrijednosti, investicioni instrument. To nije loše, ali to nije ono što nam nedostaje u svakodnevnom životu.
Ono što nam nedostaje jeste slobodan digitalni platni sistem. Sistem u kojem mogu direktno platiti tebi, bez PayPala, bez kartica, bez banaka, bez dozvola. Gotovina je posljednji bastion toga, ali ona je pod direktnim napadom.
Kaspa, po mom mišljenju, trenutno najbolje odgovara toj potrebi. Ona zadržava osnovne principe Bitcoina – proof of work, ograničenu ponudu, nepromjenjivost – ali ih čini pogodnim za svakodnevna plaćanja. Skalabilna je, brza, direktna. To je, za mene, pravi digitalni cash.
Zato ja Kaspu ne gledam kao špekulaciju, nego kao alat slobode. Ne zanima me da li ću s njom postati milioner. Zanima me da li ću s njom moći platiti hljeb bez da me neko nadzire, blokira ili ucjenjuje.
Vjerujem da budućnost nije u jednoj valuti, nego u paralelnim sistemima. Više valuta, više mreža, više izbora. Što je sistem kompleksniji, to ga je teže kontrolirati. To je prava decentralizacija. Ne samo tehnička, nego društvena.
Narodu treba alat da plati
Da pošalje vrijednost.
Da ne moli.
Da ne čeka.
Da mu netko ne kaže “transakcija je sumnjiva”.
Da mu netko ne blokira račun.
Da ne prolazi kroz tri posrednika.
Gotovina je posljednji bastion te slobode, ali gotovina je pod napadom.
Zato meni Kaspa ima smisla kao infrastruktura svakodnevnog plaćanja u digitalnom dobu, sa PoW temeljem, sa idejom “sigurnost plus brzina”, sa skalabilnošću koja je nužna da bi digitalni cash bio stvarno upotrebljiv.
Ne ulazim sada u tehniku do kraja, ali poenta je jednostavna: ako želimo digitalni novac koji se ponaša kao gotovina, mora biti brz, jeftin, pouzdan i dovoljno decentraliziran da nije jednim klikom isključen.
Zbog toga ja Kaspu ne slavim kao “loto tiket”, nego kao potencijalni alat slobode.
Višeslojna strategija, ne idolopoklonstvo
Jedna stvar koju želim posebno naglasiti: nije mudro stavljati sve na jednu kartu. Ne zato što “ne vjerujem”, nego zato što razumijem prirodu rizika.
Bitcoin je već sada u velikoj mjeri integriran u veliku financiju. To ne znači da je “propao”. To znači da je postao ozbiljan. A kad nešto postane ozbiljno, postane i kontrolirano.
Zato mi je logično razmišljati višeslojno.
Ne da bi se bježalo od zakona ili pravilo nešto ilegalno, nego da bi se smanjila zavisnost od jednog kanala i jedne tačke pritiska. Kad imaš jednu tačku, pritisak je jednostavan. Kad imaš više kanala, pritisak je teži. Sistem tada mora biti pametniji, skuplji, agresivniji. I tu se često lomi volja kontrole.
Zamislite svijet u kojem zajednice koriste više digitalnih valuta paralelno, u kojem postoji više mreža, više puteva, više opcija. To nije haos u lošem smislu. To je otpornost.
Centralizacija voli jednostavnost. Sloboda voli raznovrsnost.
2026 kao godina ubrzanja: CBDC, ograničenja, “stakleni čovjek”
Sada dolazimo do dijela zbog kojeg mi se već neko vrijeme steže u grudima.
Godina 2026. biće, po mom uvjerenju, prelomna. Digitalni euro, ograničenje gotovine, registar imovine, pojačan nadzor, potpuna transparentnost građana. Postajemo stakleni ljudi. Sve je već pripremljeno, samo se implementira, korak po korak, bez velike buke.
Ne govorim ovo da bih nekoga nagovarao na bijeg. Ne govorim ni da je panika rješenje. Govorim da je vrijeme za razmišljanje. Mirno, racionalno, bez straha. Razgovarajte s ljudima kojima vjerujete. Organizirajte se. Učite kako da zaštitite svoje podatke, svoj novac, svoju privatnost.
Sloboda neće nestati odjednom. Ona se gubi u malim porcijama. Malo po malo. Dok se jednog dana ne probudite i shvatite da je nema. I da se nitko više i ne sjeća kada je točno otišla.
Svjetski ekonomski forum, BlackRock, ESG, političke strukture – sve to nije teorija zavjere. To su javno dostupne informacije. Knjige, dokumenti, izjave. “You will own nothing and you will be happy” nije meme, to je citat. I ako vam to ne zvuči alarmantno, onda se zaista moramo zapitati gdje nam je instinkt za samoodržanje.
Ne radi se ovdje o lijevo-desno, o ideologiji, o identitetima. Radi se o koncentraciji moći i o kontroli. Dok se ljudi svađaju oko simboličkih tema, ekonomska i financijska suverenost im klizi iz ruku.
Na kraju, ne mislim da će svi završiti isto. Biće onih koji će uspjeti sačuvati slobodu i onih koji neće. Biće onih koji će razmišljati, povezivati se, graditi alternative. I onih koji će slijepo slijediti pastira, dok god ima trave.
Ja ne želim biti dio tog stada
Ovaj tekst nije poziv na pobunu, nego na svijest. Na razgovor. Na razmišljanje. Ako ste stigli dovde, hvala vam. Volio bih da ispod ovog teksta započnemo pravi, smisleni dijalog. Bez vrijeđanja, bez etiketiranja, bez straha.
Godina 2026, po mom osjećaju, nosi ozbiljno ubrzanje. Ne zato što ja “prorokujem”, nego zato što vidim trend: sve ono što je godinama pripremano u ladicama, sada izlazi u implementaciju.
Digitalni euro, CBDC modeli, registri imovine, pojačan nadzor transakcija, ograničenja gotovine. Sve pod izgovorom “modernog financijskog sistema”, “borbe protiv pranja novca”, “sigurnosti”, “stabilnosti”.
A realna posljedica toga je jedna: stakleni čovjek.
Čovjek čiji se život može mapirati. Čovjek čije navike se mogu analizirati. Čovjek čija potrošnja može biti uslovljena. Čovjek koji može biti nagrađen ili kažnjen kroz financijsku infrastrukturu.
Tu više ne govorimo o “novcu”. Tu govorimo o sistemu dozvola.
I zato ja stalno ponavljam: ovo nije samo ekonomska tema. Ovo je tema slobode.
Nije poanta “da li ćeš zaraditi”. Poanta je “da li ćeš moći živjeti bez dozvole”.
Šta čovjek može uraditi bez panike, bez ludila i bez glume
Ne pozivam nikoga da paniči. Panika je gorivo za loše odluke. Ali pozivam svakoga da postane ozbiljniji.
Da sjedne i razmisli.
Da se edukuje.
Da prestane tražiti spas u jednoj rečenici, jednom influenseru, jednom “tajnom savjetu”.
Da napravi mali krug ljudi od povjerenja i da jednom mjesečno imaju sastanak bez straha. Ne da prave dramu, nego da se uče.
Da pričaju o digitalnoj higijeni. Kako čuvati podatke. Kako smanjiti trag. Kako koristiti tehnologiju tako da mi koristimo nju, a ne ona nas.
Da pričaju o samostalnosti. O tome kako se gradi otpornost u životu, ne samo u finansijama.
Da pričaju o vrijednostima. Jer bez vrijednosti, sve se svodi na strah i pohlepu. A strah i pohlepa su alati pomoću kojih se masa najlakše vodi.
Koliko smo spremni mjesečno izdvojiti za slobodu? Ne kao investiciju, nego kao osiguranje. Kao što plaćaš kućno osiguranje, ne zato što želiš požar, nego zato što znaš da život nosi rizik.
Kad čovjek uđe u ovu priču samo da bi “uzeo pare”, često završi kao dio igre narativa. Kad čovjek uđe da bi sačuvao slobodu, onda počne razmišljati dugoročno.
O narativima, etiketama i psihologiji podjela
Pišem ovo iz uvjerenja, ne da bih vam nešto prodao. Sloboda nema cijenu, ali ima trošak. Pitanje je samo da li smo spremni da ga platimo.
Još jedna stvar koja me muči je kako se društvo lomi na tabore dok suština prolazi ispod radara.
Ljudi se svađaju oko simbola, oko etiketa, oko toga tko je “ispravan”, tko je “opasan”, tko je “normalan”. A u isto vrijeme se donose odluke koje mijenjaju osnovnu strukturu života: nadzor, porezi, inflacija, regulacije, ograničenja.
Ja nemam problem ni sa jednim čovjekom. Ni sa jednom grupom ljudi. Volim ljude kao ljude. Ali imam problem sa manipulacijom diskursa, sa skretanjem pažnje, sa zamjenom tema.
Kad se društvo bavi sporednim frontovima, glavna vrata ostaju otvorena za preuzimanje kontrole.
Zato uvijek kažem: gledajte gdje ide moć. Gledajte gdje ide kapital. Gledajte ko piše pravila. Gledajte ko ima poluge.
I provjeravajte izvore.
Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo, ni “mainstream”, ni “alternativu”. Jer i lažni narativi se ubacuju namjerno, loše serviraju, da bi se onda sve drugo što je legitimno moglo diskreditirati istom etiketom.
O ratu, strahu i “salam tehnici”
I da, čujem i vidim da se u javnosti sve više normalizira priča o konfliktu, o militarizaciji, o “pripremama”. Vraća se ideja vojnog roka, priča o “sigurnosti Evrope”, o “nužnim mjerama”.
Ja ne želim širiti paniku. Ali želim reći nešto jednostavno: sloboda se najlakše uzima u ime straha. U ime “višeg cilja”. U ime “solidarnosti”.
Kada ti kažu “samo malo”, pa “još malo”, pa “samo ovaj put”, često se na kraju probudiš bez pola svojih prava, a onda ti kažu: “Ništa se nije desilo.”
Desilo se. Samo nije puklo odjednom. Puklo je po šavovima.
Zaključak koji ne zvuči lijepo, ali je koristan
Vjerujem u Bitcoin. Vjerujem i u Kaspu. Vjerujem u ideju da tehnologija može pomoći čovjeku da vrati dio suvereniteta.
Ali ne vjerujem u bajke.
Ne vjerujem da će masa, bez edukacije, bez discipline i bez hrabrosti, “pobijediti elitu” tako što će samo sjediti na 0,1 BTC i čekati da milijarderi mole.
Ne vjerujem da je dovoljno posjedovati coin da bi posjedovao slobodu.
Sloboda je ponašanje. Sloboda je navika. Sloboda je mreža ljudi od povjerenja. Sloboda je znanje. Sloboda je spremnost da se bude odgovoran.
I zato sam ovo napisao.
Ne da se svi slože sa mnom. Nego da se pokrene smislen razgovor.
Za kraj
Ako ste stigli do kraja, hvala vam. Napišite dole u komentaru šta mislite. Da li vam je ovakav format dobar, da li je previše suvoparan, da li treba više konkretnosti, više tehnike, više primjera iz svakodnevnog života. Možda se iz ovoga jednog dana rodi i podcast, razgovor sa još nekim čovjekom, jer ima mnogo toga o čemu se ćuti, a trebalo bi se pričati s dobrom namjerom.
Ja ove teme otvaram iz uvjerenja, ne da bih vam nešto uvalio. Ja, imam svoj posao, imam InoWash, ali ova priča o slobodi nije prodajna priča. To je lična potreba da razumijemo gdje smo.
Optimisti budite. Ali slijepi nemojte.
Vaš
Petar Miljić
Finansije za narod
Generalna poruka svima je vrlo jednostavna i odavno provjerena u praksi
Edukacija, edukacija i samo edukacija. To je jedini put da se ova igra igra bez straha i panike. Znanje je razlika između onih koji gube i onih koji čekaju svoj trenutak. Kada razumiješ kako ciklusi funkcionišu, kada znaš šta kupuješ i zašto kupuješ, tada kripto prestaje da bude kocka i postaje logičan dio tvoje finansijske strategije.
Ako to uradiš, kripto prestaje da bude misterija i postaje put ka većoj ličnoj slobodi. Ne prestaješ biti radnik, ali prestaješ biti rob sistema. Počinješ graditi vlastiti finansijski put.
Svijet je tek na početku digitalne ere. I ako to razumiješ na vrijeme – tvoja finansijska budućnost može da izgleda potpuno drugačije.
👉 Znanjem protiv hajpa – uvijek sigurniji put!
Ne zaboravite: budućnost se ne gradi kad svi već znaju za nju – već onda kad je vide samo rijetki.
🔥 Budućnost pripada onima koji misle dugoročno. 🔥
Jedno je sigurno – budućnost kripta neće biti dosadna!
Više edukativnih članaka možete pronaći na našoj web stranici kanalu kriptoentuzijasti.io i diskord platformi discord.gg/kriptoentuzijasti
#Crypto #Bitcoin #BullRun2029
Interesantno za procitati: Nedostatak istraživanja
Zapratite nas na X-u: (15) Kriptoentuzijasti (@k_entuzijasti)
