Od rođenja smo učeni da radimo časno i budemo pošteni. Dokle – dok drugi kradu i lažu?
Postoji trenutak u životu svakog čovjeka kada shvati da nešto duboko ne štima. Ne radi se o jednom događaju, jednoj nepravdi ili jednoj laži. Radi se o osjećaju koji se polako taloži, godinama, dok gledaš kako pravila važe samo za neke, a kazne samo za naivne. I tada se pojavi pitanje koje niko ne voli da čuje: da li smo mi učeni pogrešno – ili smo samo učeni da budemo poslušni?
Od malih nogu slušamo iste rečenice. Budi pošten. Radi marljivo. Ne kradi. Ne laži. Ne preskači red. Sistem će te nagraditi. Trud se isplati. Pravda je spora, ali dostižna. I čovjek u to vjeruje, jer nema razloga da ne vjeruje. Dijete ne sumnja u svijet – ono mu se prilagođava.
Ali godine prolaze. I onda vidiš kako oni koji varaju napreduju brže. Kako se laž nagrađuje, a istina relativizuje. Kako se lopovi nazivaju „snalažljivima“, a pošteni „naivnima“. Kako se moral ismijava, dok se bahatost slavi. I u jednom trenutku shvatiš da problem nije u tome što nema odgovora – nego u tome što sistemu ne odgovaraju pitanja.
Tu počinje unutrašnji lom. Jer čovjek tada stoji pred teškim izborom: da se prilagodi igri koja mu se gadi, ili da ostane vjeran sebi i prihvati da put bude teži. Nema lakog izlaza. I nema kolektivnog odgovora. Zato se i javlja osjećaj: pa zar moram sve sam?
Istina je neugodna, ali oslobađajuća – da, moraš sam misliti. Ne zato što si pametniji od drugih, nego zato što niko drugi neće misliti u tvoju korist. Sistem ne postoji da bi tebe zaštitio, nego da bi sam sebe održao. On ne nagrađuje poštenje – on ga koristi dok mu treba. Kada poštenje postane smetnja, postaješ „problem“.
Ali to ne znači da su časnost i poštenje greška. Greška je vjerovati da će te neko drugi nagraditi zbog njih. Prava vrijednost poštenja nije u aplauzu, već u tome da možeš mirno stati pred ogledalo. Da znaš da nisi postao ono što prezireš. Da te ne drži ucjena, strah ili prljava tajna.
Problem današnjeg društva nije u tome što ljudi više ne znaju šta je dobro. Problem je što su ubijeđeni da se dobro „ne isplati“. I tu nastaje masovna racionalizacija: ako svi kradu, što ne bih i ja? Ali društvo koje svi tako „razumno“ objasne, završi bez povjerenja, bez solidarnosti i bez budućnosti.
Pošten čovjek danas mora biti i svjestan čovjek. Naivan moral više ne postoji. Nije dovoljno „biti dobar“ – moraš razumjeti svijet u kojem živiš. Moraš znati kada da vjeruješ, a kada da provjeravaš. Kada da ćutiš, a kada da se povučeš. Poštenje bez svijesti postaje žrtva. Svijest bez poštenja postaje predator. Ravnoteža je rijetka – ali je moguća.
I da, biće trenutaka kada ćeš se kao čovjek osjećati usamljeno. Kada ćeš imati osjećaj da se boriš protiv vjetrenjača. Kada ćeš se pitati ima li smisla ostati uspravan dok drugi gaze bez posljedica. Ali zapamti: sistem može biti pokvaren, ali ti ne moraš biti. To je tvoja posljednja linija odbrane.
A ja ne moram sve sam u smislu da sam jedini. Ima i drugih koji osjećaju isto, ali su naučeni da ćute. Razlika je u tome što ja pitam, istražujem i pišem. A društvo se ne mijenja masom onih koji šute, nego manjim brojem onih koji odbiju da prihvate laž kao normalno stanje.
A ti, ako imaš mnogo pitanja – ako pomisliš “imam toliko pitanja
Možda nećeš promijeniti sistem. Ali možeš spriječiti da sistem promijeni tebe. A u vremenu kada se čast smatra luksuzom, ostati pošten postaje čin tihog otpora.
Poruka: “I to, koliko god zvučalo usamljeno – nikada nije uzalud.“
Petar Miljić – Finansije za narod
Ovo je edukativni sadržaj, ne finansijski savjet.
👉 Znanjem protiv hajpa – uvijek sigurniji put!
🌐 Posjeti nas: https://kriptoentuzijasti.io
💬 Pridruži se zajednici: https://discord.gg/kriptoentuzijasti
🐦 Prati nas na X-u: https://twitter.com/k_entuzijasti
🧠💡 Ne zaboravite: budućnost se ne gradi kad svi već znaju za nju – već onda kad je vide samo rijetki.
🔥 Budućnost pripada onima koji misle dugoročno. 🔥
