4. MMT serijal
Četvrta ključna tvrdnja moderne monetarne teorije (MMT) glasi da je inflacija glavni rizik, a ne deficit. Prema MMT-u, štampanje novca u velikim količinama ne vodi nužno do inflacije, sve dok ukupna potražnja u ekonomiji ne premaši kapacitete proizvodnje. Deficit i štampanje novca mogu stimulisati ekonomski rast i zapošljavanje, ali inflacija postaje stvarna prijetnja tek kad privreda dostigne svoje granice, tj. kada ponuda dobara i usluga ne može pratiti povećanu potražnju.
Inflacija kao ključni rizik
Inflacija predstavlja rast opšteg nivoa cijena u ekonomiji, što znači da novac gubi svoju vrijednost, a kupovna moć opada. Tradicionalna ekonomska misao obično povezuje visoke budžetske deficite i štampanje novca s povećanom inflacijom, jer se smatra da više novca u opticaju neminovno vodi do rasta cijena.
Međutim, MMT se ne slaže s tim automatskim povezivanjem. Po ovoj teoriji, štampanje novca samo po sebi ne izaziva inflaciju, osim u situacijama kada je privreda već na svom maksimumu i nema dodatnih kapaciteta za proizvodnju dobara i usluga kako bi zadovoljila povećanu potražnju.
Kada se javlja inflacija
Prema MMT-u, inflacija nastaje kada:
1. Ukupna potražnja premaši ponudu – Inflacija se javlja tek kada ima previše novca koji juri za premalo dobara i usluga. To se dešava kada se svi resursi u ekonomiji već koriste, a privreda više ne može povećavati proizvodnju da zadovolji rastuću potražnju. Na primjer, ako vlada nastavi povećavati potrošnju u trenutku kada je ekonomija već na punom kapacitetu – kada su svi radnici zaposleni, a fabrike rade punim kapacitetom – dodatna potražnja samo će podići cijene, jer ponuda ne može da se poveća.
2. Ekonomija dostigne svoj kapacitet – Kada su svi resursi maksimalno iskorišteni, dodatna novčana potrošnja ne može dovesti do rasta proizvodnje, već samo do povećanja cijena. U takvim situacijama, MMT prepoznaje da štampanje dodatnog novca i dalje stvaranje deficita može biti opasno, jer podstiče inflaciju.
Dakle, inflacija postaje glavni problem tek kada ekonomija dosegne ili premaši svoje proizvodne kapacitete. Prema ovoj teoriji, sve dok postoji neiskorištena radna snaga ili proizvodni kapaciteti, dodatna potrošnja, bilo putem deficita ili štampanja novca, neće izazvati inflaciju, jer će privreda moći da apsorbuje tu potražnju kroz povećanje proizvodnje.
Kako kontrolisati inflaciju prema MMT-u
MMT predlaže upotrebu fiskalne politike kao glavnog alata za kontrolu inflacije, za razliku od tradicionalnog pristupa koji se oslanja na monetarnu politiku, poput povećanja kamatnih stopa od strane centralnih banaka. Prema MMT-u, vlada može koristiti fiskalnu politiku za smanjenje potražnje i tako obuzdati inflaciju na sljedeće načine:
1. Povećanje poreza – Ako postoji opasnost od inflacije zbog prevelike potražnje. Vlada može povećati poreze kako bi smanjila količinu novca koju građani i preduzeća imaju za potrošnju. Time se smanjuje ukupna potražnja, što pomaže da se smanje pritisci na cijene.
2. Smanjenje državne potrošnje – Vlada može smanjiti svoju potrošnju na projekte, javne radove i subvencije kako bi smanjila količinu novca koja ulazi u ekonomiju. Na taj način se također smanjuje potražnja, čime se pomaže u smanjenju inflacionih pritisaka.
3. Ciljane mjere za povećanje ponude – Umjesto da se fokusira isključivo na smanjenje potražnje. MMT predlaže da se vlada može fokusirati i na povećanje ponude dobara i usluga. To može uključivati poticanje ulaganja u proizvodne kapacitete ili infrastrukturu kako bi se povećao kapacitet privrede da odgovori na povećanu potražnju, bez rasta cijena.
Razlika u pristupu između MMT-a i tradicionalne ekonomske teorije
Tradicionalna ekonomska teorija, naročito pristupi koji su utemeljeni na monetarizmu. Tvrde da vladin deficit i prekomjerno štampanje novca neizbježno dovode do inflacije. Te da bi centralne banke trebale kontrolisati količinu novca u opticaju kroz kamatne stope i druge monetarne alate. Kamatne stope se često povećavaju kako bi se smanjilo zaduživanje i potrošnja, što onda dovodi do niže inflacije.
Nasuprot tome, MMT smatra da je fiskalna politika učinkovitiji alat za upravljanje inflacijom jer omogućava preciznije prilagođavanje i kontrolu potražnje u privredi. Kamatne stope, prema MMT-u, nemaju direktan uticaj na stvarnu potražnju i zaposlenost, već više utiču na finansijske tokove i kreditne mogućnosti, dok fiskalna politika omogućava direktno upravljanje potrošnjom kroz poreze i vladinu potrošnju.
Zaključak
Inflacija, a ne deficit, predstavlja glavni rizik za ekonomiju prema MMT-u. Deficit i štampanje novca nisu problematični sve dok postoji neiskorišteni potencijal u ekonomiji – kada ima dovoljno nezaposlenih radnika ili neiskorištenih industrijskih kapaciteta. Međutim, kada ekonomija dostigne svoje granice, dodatna potrošnja može izazvati inflaciju, jer ponuda ne može pratiti rastuću potražnju. U tom slučaju, MMT predlaže upotrebu fiskalne politike, poput povećanja poreza ili smanjenja državne potrošnje, kao glavnog alata za kontrolu inflacije.
Interesantno za pročitati: Deficit nije loš
Zapratite nas na X-u: Kriptoentuzijasti (@k_entuzijasti)
