Kako emocije preuzimaju kontrolu nad odlukama

Emocije rijetko ulaze u odluku najavljene. One ne dolaze sa upozorenjem niti sa jasnom etiketom. Dolaze tiho, prerušene u razumnu misao. Strah se pojavi kao oprez. Pohlepa se pojavi kao ambicija. Nada se pojavi kao uvjerenje. Tako emocije preuzmu kontrolu prije nego što se uopšte prepoznaju, a čovjek ostaje uvjeren da je odluku donio hladne glave.

Tržište je savršeno okruženje za takav proces. Ono je neprestano u pokretu, puno neizvjesnosti, signala i promjena. Svaki pomak cijene, svaka vijest, svaki komentar djeluje kao stimulans. Mozak u takvom okruženju traži sigurnost. A emocije nude brze odgovore. Razum, s druge strane, traži vrijeme, analizu i distancu. Ali vrijeme u tržišnom okruženju djeluje kao luksuz koji se nema.

Većina ljudi ne donosi odluke zato što su ih zaista analizirali. Donose ih zato što su nešto osjetili. Osjetili su strah da će izgubiti priliku. Osjetili su pohlepu jer vide da drugi zarađuju. Osjetili su nelagodu jer se cijena ne pomjera. Ta nelagoda se doživljava kao signal da se nešto mora uraditi. Odluka tada djeluje hitno, iako u stvarnosti nije.

Emocije imaju posebnu moć jer djeluju uvjerljivo. One ne dolaze kao haos, nego kao priča. Strah se ne pojavljuje kao panika, nego kao „realna procjena rizika“. Pohlepa se ne pojavljuje kao pohlepa, nego kao „iskorištavanje prilike“. Nada se ne pojavljuje kao iluzija, nego kao „vjera u projekat“. Upravo zbog toga ih je teško prepoznati.

Problem nije u emocijama samim po sebi. Emocije su prirodan dio ljudskog bića. Problem je u njihovoj neprepoznatosti. Kada se emocija doživi kao činjenica, ona dobija moć. Kada se doživi kao prolazno stanje, njen uticaj slabi. Ali to zahtijeva svijest, iskustvo i sposobnost da se napravi distanca između osjećaja i odluke.

Tržište stalno testira tu distancu. Svaki pokret cijene je poziv na reakciju. Svaki nagli rast budi euforiju. Svaki pad budi sumnju. Svaka vijest budi osjećaj da se nešto mora preduzeti. Bez jasnog unutrašnjeg okvira, bez unaprijed postavljenih kriterija, emocije prirodno preuzimaju upravljanje.

Zato većina ljudi mijenja mišljenje češće nego što se sistem mijenja. Ne zato što se pojavila nova, relevantna informacija, nego zato što se pojavila nova emocija. Jednog dana vlada optimizam, drugog dana strah. Jednog dana uvjerenje, drugog dana sumnja. Sistem ostaje isti, ali unutrašnje stanje se stalno mijenja.

Još jedan problem je što emocije rijetko dolaze same. One se nadovezuju jedna na drugu. Strah od gubitka vodi brzom izlazu. Brzi izlaz vodi kajanju. Kajanje vodi ponovnom ulasku iz nade. Nada vodi prevelikom riziku. Tako se stvara krug odluka koje nemaju stabilan temelj. Svaka nova odluka pokušava da ispravi prethodnu emociju, umjesto da se zasniva na razumijevanju.

U kriptu je ovaj proces dodatno pojačan jer nema pauze. Tržište je otvoreno dvadeset četiri sata dnevno. Nema vremena za emocionalno smirivanje. Svaka noć može donijeti novi pokret. Svako jutro novi razlog za sumnju ili euforiju. U takvom okruženju, emocije imaju stalni prostor za djelovanje.

Ljudi često misle da su racionalni jer koriste termine poput strategija, analiza i plan. Ali plan koji se mijenja pod uticajem svakog osjećaja nije plan, nego reakcija. Strategija koja važi samo dok se emocije slažu sa njom nije strategija, nego nada.

Emocije posebno lako preuzimaju kontrolu kada ne postoji jasno razumijevanje onoga u šta se ulaže. Kada nema dubine, svaki pad izgleda kao prijetnja. Kada nema uvjerenja zasnovanog na znanju, svaka tišina izgleda kao problem. Tada emocije popunjavaju prazninu koju razum nije izgradio.

Važno je shvatiti da cilj nije eliminacija emocija. To je nemoguće i nepoželjno. Cilj je njihovo prepoznavanje. U trenutku kada čovjek može da kaže „ovo što osjećam je strah“ ili „ovo što osjećam je pohlepa“, emocija gubi dio svoje moći. Ona više ne upravlja neprimjetno. Postaje predmet posmatranja.

Distanca ne znači hladnoću. Znači svjesnost. Znači sposobnost da se napravi pauza između impulsa i akcije. U toj pauzi razum dobija šansu da se uključi. Bez te pauze, emocije uvijek pobjeđuju, jer su brže.

Ovaj mjesec ne uči kako da se emocije potisnu ili ignorišu. On uči kako da se prepoznaju prije nego što postanu odluka. Uči da se ne reaguje na svaki osjećaj. Uči da se napravi razlika između unutrašnjeg stanja i spoljašnje stvarnosti.

Tek tada odluke počinju da liče na odluke, a ne na refleks. Tek tada tržište prestaje da upravlja čovjekom, a čovjek počinje da upravlja sobom. Emocije tada ne nestaju, ali prestaju da budu komandni centar. Razum ne mora da viče. Dovoljno je da dobije prostor.