Tko zapravo kontrolira globalni dug

Globalni dug je poput ogromne, nevidljive mreže razvučene preko cijele planete, mreže koja povezuje države, banke, fondove, korporacije i institucije u jedan složen sustav međusobnih obveza, očekivanja i ovisnosti. Kada se govori o dugu, ljudi zamišljaju države kao primarne aktere – kao da su one centar svega. Ali istina je da države u suvremenoj financijskoj arhitekturi nisu komandanti, nego samo najveći igrači na tabli čijim potezima često upravljaju oni koji stoje iza kulisa. Pitanje “tko kontrolira globalni dug” nije teorijsko pitanje, nego ključno za razumijevanje kako funkcionira moć u modernom svijetu.

Da bi shvatio tko kontrolira dug, moraš prvo razumjeti da dug nije samo obveza – dug je instrument utjecaja. Onaj tko posuđuje novac, dobiva pravo da diktira uvjete. Onaj tko drži obveznice neke države, ima moć da utječe na njezino ponašanje, ekonomsku politiku i budućnost. Zato je kontrola nad dugom mnogo važnija od same visine duga. Države se zadužuju, ali ne kod sebe – nego kod nekoga. A taj “netko” je uvijek mnogo organiziraniji, koncentriraniji i moćniji nego široka javnost misli.

Globalni dug je koncentriran u rukama nekoliko ključnih aktera. Prvi, najkrupniji i najutjecajniji su velike središnje banke. Federalne rezerve Sjedinjenih Država, Europska središnja banka, Banka Japana, Banka Engleske – to su institucije koje svojim bilancama određuju tokove kapitala, kamatne stope i ukupnu cijenu zaduživanja. Kada Fed kupuje američke državne obveznice, on izravno kontrolira najveći dug na svijetu. Kada Japan kupuje vlastiti dug, on de facto kontrolira kamatne stope i umjetno održava financijski sustav stabilnim. Središnje banke ne samo da kupuju dug, nego i određuju koliko će biti skup ili jeftin za ostatak svijeta.

Drugi veliki kontrolori globalnog duga su međunarodne financijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Oni formalno nastupaju kao pomagači zemljama u krizi. Ali svaki njihov kredit dolazi s “reformskim paketima”, uvjetima koji izravno mijenjaju državne zakone, proračune, privatizacije i ekonomski pravac. Ove institucije ne kupuju dug na tržištu – one kreiraju uvjete pod kojima države mogu preživjeti. U biti, oni kontroliraju političke odluke putem financijskih instrumenata.

Treći stupanj kontrole dolazi od velikih investicijskih fondova i korporativnih financijskih giganata. BlackRock, Vanguard, Fidelity, State Street i slični fondovi zajedno kontroliraju bilijune dolara i posjeduju značajne dijelove državnih i korporativnih obveznica diljem svijeta. Kada fond veličine BlackRocka odluči smanjiti izloženost nekoj zemlji, ta država osjeća posljedice u roku od nekoliko sati – raste kamatna stopa, valute se uznemire, investitori paniče. Ove institucije djeluju tiho, bez političkih poruka i medijskih nastupa, ali njihovi portfelji oblikuju globalno tržište.

Četvrtu razinu kontrole predstavljaju velike banke – JP Morgan, Goldman Sachs, Citigroup, Deutsche Bank, HSBC i druge. One ne samo da sudjeluju u kupovini duga, nego sudjeluju i u kreiranju emisija, strukturiranju obveznica, ocjenjivanju rizika i savjetovanju vlada. Njihova analitička izvješća, ocjene kreditnog rejtinga i procjene rizika mogu promijeniti tok jedne ekonomije. Kreditni rejting nije samo ocjena – to je alat moći. Loš rejting znači skuplje zaduživanje, a skuplje zaduživanje znači veća ovisnost o kreditorima.

Ne treba zaboraviti ni suverene fondove država poput Norveške, Katara, UAE-a, Kine i Saudijske Arabije. Ovi fondovi posjeduju stotine milijardi u dugovima drugih država. Kada kineski fondovi drže značajan dio američkog ili europskog duga, to postaje geopolitičko pitanje, a ne samo financijsko.

Na kraju, postoji i peti, najtiši, ali najopasniji kontrolor – tržišni sentiment. To je psihologija mase, kolektivna percepcija rizika koja se mijenja brže nego što vlade i institucije mogu reagirati. Kada tržište izgubi povjerenje u neku zemlju, nitko više ne želi kupiti njezin dug, bez obzira na kamatu. To se dogodilo Grčkoj 2010., Argentini nebrojeno puta, Turskoj, Libanonu i mnogim drugima. U tom trenutku, država gubi financijsku suverenost i postaje podređena volji kreditora i institucija koje se pojavljuju kao “spasitelji”.

Kada shvatiš tko kontrolira globalni dug, shvatiš i tko kontrolira smjer svjetske ekonomije. Shvatiš da države nisu slobodne u onoj mjeri u kojoj se predstavljaju. Shvatiš da vlade donose odluke u okviru uvjeta koje diktiraju kreditorski centri moći. Shvatiš da ekonomija nije tržište ideja, nego tržište kapitala. I shvatiš zašto je alternativni financijski sustav – Bitcoin, decentralizacija, blockchain – za neke prijetnja, a za druge jedini izlaz.

Dug je nevidljiva sila. Ne vidiš ga na ulici, ne čuješ ga na vijestima na način na koji bi trebalo, ali on upravlja svime – od kamata koje plaćaš na kredit, preko cijena goriva i hrane, do političkih odluka tvoje zemlje. Onaj tko kontrolira dug, kontrolira sustav. A taj sustav – nije narod.