Zašto uopšte pitamo za cijenu, a ne za vrijednost

Prvo pitanje koje većina ljudi postavi kada čuje za neku kriptovalutu nije šta je to, kako funkcioniše ili zašto uopšte postoji. Prvo pitanje je gotovo uvijek isto: koliko košta. To pitanje djeluje racionalno, čak logično, ali u sebi nosi duboku grešku. Ono polazi od pretpostavke da je cijena mjera smisla, a ne samo trenutni signal tržišta.

Cijena je laka za razumijevanje. Ona je jedan broj, jedna linija na grafikonu, jedan podatak koji se može brzo uporediti sa jučerašnjim ili prošlogodišnjim stanjem. Cijena nudi brz odgovor i trenutnu emociju. Vrijednost, s druge strane, traži vrijeme, kontekst, strpljenje i razmišljanje. A razmišljanje je danas postalo rijetka i potisnuta vještina. Zato se većina hvata za cijenu kao za prečicu, kao za zamjenu za sopstveni sud.

Ako je cijena visoka, pretpostavlja se da nešto mora da vrijedi. Ako cijena raste, vjeruje se da je to dobar znak. Ako pada, zaključuje se da je projekat loš, neuspješan ili mrtav. Tako tržište postaje autoritet, a grafikon zamjena za razumijevanje. Ljudi ne pitaju više da li nešto ima smisla, nego da li se trenutno sviđа većini.

Problem je u tome što cijena ne govori ništa o tome zašto nešto postoji. Ona ne govori o strukturi sistema, o njegovoj otpornosti, o njegovoj namjeni niti o tome kakvu ulogu može imati dugoročno. Cijena samo govori koliko su ljudi u datom trenutku spremni da plate, često pod uticajem straha, pohlepe, euforije ili panike. To nije mjera istine, već mjera kolektivnog raspoloženja.

Tržište ne mjeri suštinu, nego trenutni odnos ponude i potražnje. A taj odnos je podložan manipulaciji, emocijama i kratkoročnim interesima. Kada to zaboravimo, počinjemo da vjerujemo da grafikon zna više od nas samih. Tada prestajemo da mislimo i počinjemo da reagujemo.

Pitanje cijene često dolazi iz potrebe za sigurnošću. Ljudi žele potvrdu da nisu pogriješili, da nisu zakasnili, da neće ispasti naivni ili glupi. Cijena izgleda kao odgovor na sva ta pitanja. Ako sam kupio po nižoj cijeni, osjećam se pametno. Ako cijena raste, osjećam se opravdano. Ako pada, osjećam se ugroženo. Ali cijena ne daje sigurnost. Ona samo pojačava emocije koje su već prisutne.

Zato cijena često postaje izvor stresa, a ne znanja. Umjesto da služi kao informacija, ona postaje sudija. Ljudi provjeravaju cijenu više puta dnevno, kao da od toga zavisi njihova vrijednost, inteligencija ili budućnost. U tom procesu se gubi distanca, a bez distance nema razumijevanja.

Vrijednost se, za razliku od cijene, ne vidi na prvi pogled. Ona se ne pokazuje glasno i ne traži pažnju. Često izgleda dosadno, sporo i nezanimljivo. Upravo zato je većina preskače. Vrijednost traži da se ostane prisutan onda kada nema aplauza, kada nema rasta, kada nema potvrde sa strane. To je neprijatno mjesto za većinu ljudi, jer tu ostajemo sami sa sopstvenim mislima.

Vrijednost se gradi kroz razumijevanje tehnologije, kroz uvid u razloge postojanja nekog sistema, kroz pitanje kakav problem rješava i da li ga rješava bolje od drugih. Ona se vidi u otpornosti, u konzistentnosti, u tome kako se sistem ponaša kada nema pažnje i kada nema novog kapitala koji ulazi. Vrijednost se ne dokazuje obećanjima, nego ponašanjem kroz vrijeme.

Zato većina radije pita za cijenu. Jer je lakše nego pitati da li nešto ima smisla i da li smo spremni da to razumijemo. Pitanje cijene je često bijeg od odgovornosti. Pitanje vrijednosti je suočavanje sa sobom, sa sopstvenim neznanjem i sa potrebom da učimo.

U svijetu u kojem se sve mjeri brzinom i površnim signalima, pitanje vrijednosti djeluje kao usporavanje. A usporavanje danas mnogima izgleda kao gubitak. Ali bez tog usporavanja nema ni dubine, ni trajnosti, ni stvarnog znanja.

Ovaj serijal počinje upravo tu. Ne zato da bi cijena nestala ili bila ignorisana, već da bi prestala da bude prva i jedina stvar koja zanima. Cijena ima svoje mjesto, ali to mjesto dolazi kasnije. Tek nakon razumijevanja.

Dok god je cijena polazna tačka, razumijevanje nema gdje da se pojavi. A bez razumijevanja, svaka odluka je samo reakcija. Cilj edukacije nije da predvidi cijenu, nego da izgradi sposobnost da se razmišlja nezavisno od nje. To je razlika između praćenja tržišta i razumijevanja onoga u šta vjerujemo.