Zašto većina kupuje kad se osjeća sigurno

Osjećaj sigurnosti rijetko dolazi iz stvarnog razumijevanja. On najčešće dolazi iz okruženja. Iz tona kojim drugi govore, iz načina na koji se cijena kreće, iz odsustva loših vijesti. Kada svi pričaju slično, kada se rast dešava bez većih oscilacija i kada nestanu upozorenja, stvara se utisak da je rizik nestao. Upravo tada većina odlučuje da uđe.

Sigurnost na tržištu je paradoks. Ona se osjeća najjače upravo u trenucima kada je rizik najveći. Ne zato što je sistem postao stabilniji, nego zato što su sumnje privremeno potisnute. Rast briše pitanja. Kontinuitet briše oprez. Čovjek počinje da vjeruje da je „najgore prošlo“, iako se često nalazi upravo pred promjenom.

Osjećaj sigurnosti ne nastaje zato što je neko analizirao sistem i razumio njegove slabosti i snage. Nastaje zato što okruženje šalje umirujuće signale. Cijena se ponaša „kako treba“. Grafikon izgleda uredno. Ljudi su zadovoljni. Mediji govore pozitivno. U takvom ambijentu unutrašnji konflikt nestaje. A kada nema konflikta, nema ni potrebe za razmišljanjem.

Kupovina u trenutku sigurnosti djeluje racionalno. Sve izgleda potvrđeno. Drugi su već ušli. Oni koji su ušli ranije sada djeluju pametno. Cijena se kreće u „pravom smjeru“. Ne čini se kao rizik, nego kao logičan korak. Ali upravo ta logičnost mase je često znak da razum nije bio potreban.

Tržište ne nagrađuje osjećaj sigurnosti. Ono ga koristi. Kada se većina osjeća sigurno, malo je onih koji mogu da kupe kasnije. Potencijal novih ulazaka se smanjuje. Ravnoteža ponude i potražnje počinje da se mijenja, ali to se spolja ne vidi. Spolja sve izgleda stabilno, čak zdravo. I upravo tu nastaje zamka.

Osjećaj sigurnosti često znači da je većina informacija već ugrađena u cijenu. Ono što je „sigurno“ obično je već poznato, već ispričano i već očekivano. Kada svi očekuju isto, tržište prestaje da ima snagu da nastavi u tom pravcu bez nove energije. A nova energija ne dolazi iz sigurnosti, nego iz sumnje.

Suprotno tome, trenuci nelagode, sumnje i neizvjesnosti djeluju opasno. Cijena je nestabilna. Narativi su kontradiktorni. Niko ne daje jasne odgovore. Mediji su tihi ili negativni. U tim trenucima razum ima najviše posla. Mora da procjenjuje bez potvrde. Mora da donosi odluke bez osjećaja sigurnosti. I upravo zato većina tada ne kupuje.

Većina ne izbjegava te trenutke zato što nema smisla kupovati, nego zato što nema potvrde. Ne postoji kolektivni osjećaj da je to „u redu“. Kupovina u neizvjesnosti zahtijeva unutrašnju sigurnost, a ne spoljašnju. A unutrašnja sigurnost je rijetka jer se gradi sporo, kroz znanje i iskustvo.

Važno je razumjeti razliku između unutrašnje sigurnosti i spoljašnjeg osjećaja sigurnosti. Unutrašnja sigurnost dolazi iz razumijevanja sistema. Iz svijesti o tome šta se drži, zašto se drži i pod kojim uslovima ta odluka ima smisla. Spoljašnji osjećaj sigurnosti dolazi iz mase. Iz toga što drugi djeluju uvjereno. Jedna je stabilna. Druga je varljiva.

Spoljašnja sigurnost nestaje brzo. Dovoljna je jedna loša vijest, jedan nagli pad, jedna promjena narativa. Tada se sigurnost pretvara u sumnju, a sumnja u paniku. Ljudi koji su ušli zbog osjećaja sigurnosti često izlaze zbog straha, jer nemaju unutrašnji oslonac koji bi ih zadržao.

Kupovina u trenutku sigurnosti sama po sebi nije greška. Greška je vjerovanje da sigurnost znači ispravnost. Tržište često radi upravo suprotno. Najveći pomaci dešavaju se onda kada se niko ne osjeća sigurno, a najveći rizici nastaju onda kada svi vjeruju da je rizik nestao.

Osjećaj sigurnosti je psihološki signal, ne tržišni. On govori više o raspoloženju mase nego o stanju sistema. Kada se to ne razumije, odluke se donose na osnovu osjećaja, a ne na osnovu strukture. Tada tržište vodi ponašanje, umjesto da razum vodi odnos prema tržištu.

Ovaj mjesec uči da se taj osjećaj posmatra sa distance. Ne da bi se ignorisao, nego da bi se razumjelo šta zaista znači. Kada se osjeti sigurnost, važno je zapitati se odakle dolazi. Da li dolazi iz znanja ili iz okruženja. Iz razumijevanja ili iz buke.

Tek tada se mijenja odnos prema tržištu. Kupovina prestaje da bude reakcija na osjećaj, a postaje odluka zasnovana na procjeni. Ne mora se uvijek kupovati u neizvjesnosti, niti se mora uvijek izbjegavati sigurnost. Ali se mora znati razlika.

Tržište ne kažnjava sigurnost. Ono kažnjava slijepo povjerenje u nju. Razumijevanje te razlike ne donosi uzbuđenje, ali donosi stabilnost. A stabilnost je rijetka prednost u svijetu koji stalno traži potvrdu izvana.